Marijana

Ovo nije moja priča…moj je samo ovaj skroman uvod u tu priču, priču koja je, barem meni, jedna od najlepših priča koje je napisao veliki Branko Ćopić…

Pesma koja prati ovu priču, pesma koja me je i ponukala da Brankovu priču objavim, nema mnogo toga zajedničkog sa Brankovom Marijanom, osim par stihova…drugi je to mentalitet, pitomi glas Zvonka Bogdana iz vojvođanske ravnice sa jedne strane, i sa druge strane opora, gruba stvarnost Grmeča u kojoj samo retki, poput Branka Ćopića, umeju da nađu toplinu i pitomost, ne idu baš jedno sa drugim…ipak, svega par taktova pesme meni je bilo dovoljno da, u predivnom glasu Zvonka Bogdana, ugledam Nidžu kako stoji pored pojila i peva:

Marijano, večeraj pa liježi,
a ja idem kud mi srce teži.

 

Otud eto dođe poriv da podsetim sebe, možda još nekoga, na to kako je Branko pisao……..

U rano proljeće, kad opori žilavi grab zasvjetluca prvim ozelenjelim pupovima, evo je — odnekle se zvonko javi kukavica: kuku-kuku!
Za nestrpljiva zemljodjelca to je siguran znak da nastupa pravo proljeće (poslije toliko lažnih nevjernih najava!), a za onu rijetku nemirnu čeljad, sklonu skitnji, to je, opet, poziv da se kreće s dosadnog zimskog loga — svi su putevi otvoreni.
To je ono vrijeme kad se i u djedovog sinovca Nidžu, mog strica, naseli neobjašnjiv nemir. Najavljuju ga tuga i nesanica, a na kraju sve to progovori kroz pjesmu. Odnekle s pojila, kroz siv sutonski pepeo, provuče se nevesela arija:
Marijano, konje da prodamo,
da zajedno u Bosnu bjegamo.
U te trenutke, kad noć lazi od podvodna vrbika uz gole njive, a lampa se još ne pali, moja strina, crnokosa Ličanka, stigne zakratko, krišom, i da otplače nagnuta gdjegod u ćošku nad kakvim poslom.
Zašto plače?
Sve da i hoće, ona vam to, možda, ne bi ni znala da odgovori. Biće, valjda, najviše zbog toga što usamljeni pjevač zove u zajedničko bjekstvo tu nepoznatu pustu Marijanu, a ne nju, Savu. Bog zna ko mu je ta Marijana za kojom on svakog proljeća tuguje. Pa da, s njom bi on da ode nekud u ovu provlaženu noć, kroz tamne šume gdje sablasno stražare u bijelo obučene nevjeste, divlje trešnje. Je li se ponovo zaželio Nord Amerike i hoće li tamo da povede svoju neznanku?
Kao da odgovara na ženina zabrinuta pitanja, s pojila se ponovo javlja Nidžo sa svojom pjesmom:
Marijano, večeraj pa liježi,
a ja idem kud mi srce teži.
Eto ti ga na, što ti je nevjerno muško srce: zvao je, domaloprije, neznanku da zajedno bježe, a sad — odoh ja i sam, ostavljam te.
Sad se moja strina još više rasplače. Iako se i ovoga puta pominje Marijana, njoj se ipak čini da je ova nova pjesma baš njoj namijenjena. Savo, večeraj pa liježi, a ja odoh! Kuda? Kuda li to teži srce uznemirenog pjevača?
Vide li to u kući, ne vide li, kako tuguje Nidžina mlada, ko će to znati. Ona se najviše stidi starog domaćina, mog djeda Rade, a i ne sluti da je baš on prvi otkrio njezinu tajnu tugu.
Bata starac tamo-amo za nekim nevidljivim poslom, nezadovoljno šmrkuće, a kad se stric Nidžo pojavi na vratima on samo progundja nikog ne gledajući:
— Dobiće neko vilama iza rogu pa će ga proći volja za Marijanom.
Oho, kad već on tako kaže, onda krupni mlini melju. Vilama se obično prijetilo mom stricu Nidži, starom vilovnjaku, spadalu i strmoglavcu, kad bi taj uletio u kakvu krupnu petljavinu, a on je, dao bog, čitavog vijeka upadao iz neprilike u nepriliku. Nije on džabe bio onaj djedov “veseli Nidžo”, od koga se uvijek očekivala samo kakva nepodopština i zamešateljstvo koje ni sam djavo nije kadar da razmrsi.
A šta je sad ovo, najnovije?
Kako šta je! Ama zar neko iz poštene stare Ćopića kuće ima obraza da javno i otvoreno, pjesmom, pominje tamo nekakvu čupoglavicu, a ovamo ima pored sebe živu-zdravu svoju vjenčanu ženu? To se, glasno, nije čulo otkad su Ćopići na ognjištu vatru propirili. Pjevanje je momački posao, a oženjen čovjek — jaram na vrat pa tegli i ćuti.
Oprobao djed najprije da se posavjetuje sa svojim rodjakom Savom, poznatim lopovom i zgubidanom. Iako ga je smatrao rodjenom benom i ništavkom, ipak je držao da je najbolje, prije svega ostalog, popričati sa nekim od rodbine, osobito ako je to stariji čovjek.
— Eh, stariji? — kukao je djed. — Baš mi je i moj Sava od starosti nešto stekao. Bena se rodio, benast i ostario. Glavaš u Bihać, Glavaš iz Bihaća.
Na Savu nije trebalo dugo čekati. Čim se javi kukavica, evo i njega s praznom torbom, traži žita.
— Rade, brate, samo da se spasim do prvog snopa, a u mene ječam, eno ga, još malo, pa će ušiljiti brkove k’o Mađar iz Marmaroš Sigeta.
— E, brat Sava, tako ti svake godine, a ja toga tvog Mađara još ne vidjeh kao ni svoja leđa.
— Rade, brate, nemoj biti zlopamtilo. Zar si ti spao na to da pamtiš sve ono što klepeće kakva benasta starčina?
— Gle, on još mene i kori — gunđa djed i prelazi na svoju muku. Priča brat Savi o svome Nidži, i njegovoj pjesmi.
— Marijana, Marijana? — preslišava se Sava. — Ehe, jeste, bogami, još prije nego smo se iz Like doselili, unazad četrdeset godina, bila je u Manitoj Dragi jedna Marijana, hajdučki jatak. Da to ne bude ta?
Djed samo izduboka hukne i zagleda se u Savu kao da je ovaj, pribogu, u najmanju ruku rogat.
— Znaš li šta je, Sava: osim toga krsta na tebi, ti si, brate, jedno pravo pravcato, puko puckato beslovesno bravče. Otkud Marijana iz Manite Drage kad se Nidžo onda nije bio ni rodio?
— E, onda nije ta — mudro zaključuje dosjetljivi Sava.
— Kako će i biti, brate — smekšava se djed. — On pjeva, pjeva nekako žalobitno kao da tri dana kruva nije jeo, a jadna mladica pogibe od plača.
— O-o, to nije dobro — gudi potišten Sava, a baš mu ništa pametno ne pada na um. Opustila čemerna glava k’o krupska marvena pijaca u ponedjeljak iza ponoći, sve po njoj samo neke trice, slama i još ponešto što nije za priču. Šta da mu radiš?
— Da tu ne bude kakva besposlica s nekim okobližnjim ženskim čeljadetom, toga se ja bojim? — vajka se djed.
— Šta bi moglo biti? — čudi se Sava. — Nidžo nije kradljiv čovjek pa da mu treba jatak.
Ma koliko da je u tim stvarima bio čestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio čuo bar kao za besposlicu o kojoj nije bilo lijepo govoriti. Međutim, brat Sava … iako se tri-četiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kakvoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečem štogod čuo. Za mladih dana, pričalo se, jednom je, obnoć, spazio nekog čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao je za njim grdnu viku, jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanović bio kod njegove Draginje.
— Bog s vama, šta će Todor kod moje Draginje, kad već ima svoju Ðuju?
— Pa da promijeni čovjek.
— A što bi mijenj’o? Mijenja se kobila kad neće da vuče.
Kakvo je onda čudo što djed nije uspio od Save ništa izvući ni svojom napomenom o “besposlici”. Još je samo zapetljao čitavu stvar, jer je Sava počeo da trtlja takve goveđe budalaštine da je djed samo uzdahnuo i sjetio se svojih spasonosnih vila:
— Čuješ ti, brat Sava, još su one moje vile u životu.

Otperjao Sava drumom, odnio punu torbu, a kod naših kuća ostalo razboljeno proljeće puno noćnih šumova, zavijeno cvijećem i pupovima, oživljeno stričevom večernjom pjesmom i krišom potapano strininim noćnim suzama.
— Eh, svete vile! — grozi se djed i puše obrvan brigama i staračkom nesanicom.
Tih dana, djedu za utjehu, a nama, djeci, na radost, donijeće ti đavo u našu kuću bradatog ikonopisca skitnicu i, zajedno s njim, prosjaka invalida Stanka Veselicu s njegovom drvenom nogom.
Mučio se djed, okolišavao, pa će ti onda, otvoreno, ispričati svoju kućevnu nevolju. Propjevao Nidžo, oženjen čovjek, počeo da budalesa i nemir u familiju unosi.
— Hoće Nidžekanja, u svašta će taj zaći — spremno dočekuje vragometni Veselica. On je još od minule jeseni nazuban na strica Nidžu zbog neke pijanke kod rakijskog kotla u kojoj je Veselici izgorjela njegova drvena noga pa pukla bruka ispod čitavog Grmeča.
Slikar bradonja već mnogo mirnije sudi o čitavoj stvari.
— Čuješ, Rade, pa ne mora to baš biti neka tu, domaća Marijana. Bog zna zbog čega to čovjek tuguje, pa kroz pjesmu olakšava duši.
— Hm, tuguje. Šta ima da tuguje? Ćopića kuća puna svega k’o šip, ničega nije željan.
— A zar ti, Rade, nikad u mladosti tugovao nisi? Znaš, ovako, recimo, za nečim što je moglo biti pa — nije se ostvarilo?
— Jok, brate, baš nikad — tvrdi djed, iako mu nije sasvim jasno šta ga to bradonja, u stvari, pita.
— A zar tvoja pokojna žena nije ponekad uzdisala i tebi se požalila na nešto iz dana svoje mladosti?
— Ehe, bog da je prosti, veselnicu! — odmahne djed sjećajući se svoje Milice, žestoke rakijašice. — Dešavalo se, bogami, kad koju više potegne, ona me napopasti koriti kako je u svoje vrijeme mogla da se uda za lugara i da danas bude gospoja lugaruša pa da je vidi bog: uvijek puna boca uz krevet, a u ormanu načet pršut.
— Pa, eto, makar i to — od nevolje se složi ikonopisac. — Olakša pjesma duši kako god okreneš.
— Pa nek bude i tako, ali deder ti mene pouči kako da mi njega izliječimo od te budalaštine? Žao mi, braćo, mladice, načisto uvenu grešno čeljadešce.
— Nije tu lako lijeka naći — vajka se bradonja. — Moraš, prosto-naprosto, pustiti da se rana sama smiri i zacijeli.
— Rana! Kakva sad rana, ko se bogu moli?! — vrišti djed u sebi, a već vidi svoje presvete vile kako sijevaju kao bič svetog Ilije. — Zar Nidžina budalaština da se ranom naziva?
Kao da čita djedove misli, i Veselica zavreči s druge strane ognjišta:
— Kakav dragi ajdamak u šake, pa po goloj starki, ožeži, ožeži! Eto ti njemu najboljeg lijeka.
Sljedeće noći zbio se u kući važan dogadjaj, oždrijebila se naša kobila. Dobila malu kobilicu. Velika je to stvar bila i za odrasle, a za nas djecu — mani ga! — već smo htjeli toga čarobnog jutra i u školu da ne idemo.
Pod predsjedništvom moga djeda, u dvorištu, na drvljaniku, zasjedao je svečan skup: valjalo je maloj kobilici izabrati ime.
Gonetali i ređali starci sva moguća konjska imena, pomenule se sve poznate seoske kobile pa je pao čak i taj predlog da se prinovi dadne ime bivše carice, Zite. Tome se, naravno, usprotivio sam predsjedavajući, moj djed:
— Zita je pominjana i u crkvi, s oltara, greota bi bilo da se paripče tako krsti.
Okreni-obrni, dok ti istom Veselica poskoči s mjesta kao da ga ubodoše šilom i dreknu:
— Evo ta — Marijana!
— Kakva Marijana?
— Marijana, čujete li! Kad joj tako ime damo, ubio me grom ako će se vaš Nidžekanja ikad usuditi da zapjeva o Marijani.
— Bogami ti je ta na mjestu — složi se ikonopisac. — Vidi vraga, svemu li se ovaj Veselica dosjeti.
Zaista, te iste večeri, na pojilu, stric Nidžo, opsjednut svečanom tišinom i sjetnim bljeskom večernje vode, zausti da zapjeva, ali tek što ispotiha otegnu “Ma-ri-ja …” — kad se naprečac presiječe i zaćuta. Iziđe mu pred oči tankonogo nespretno ždrijebe i on samo pljunu i opsova:
— Dabogda prebio i ovu drugu nogu, gad šantavi!
Zamuče toga proljeća moj strikan kao da nikad ni pjevao nije. Prevari se tek ponekad pa stane oprezno da zuzuće kao hrušt, krupna majska buba, ali čim spazi ono prokleto ždrijebe sjeti se Veselice, i odmah se naljuti i zamukne.
— Drvenjak zlobni, šta li je samo izmislio, psi mu bradu lizali.
A Marijana raste i džilita se, mažena od čitave kuće, naročito od moje strine Save. Ona joj isplela i oko vrata vezala kićenu ogrlicu od crvene i žute vunice da joj ždrebance ljepše izgleda i da ga zaštiti od uroka. Jedini stric Nidžo gleda kobilicu poprijeko i gunđa uoči svakog pazarnog dana:
— Heh, porez neplaćen, a ovamo se oko kuće utrkuju dokona ždrebad. Vala ću jednom…
Djed Rade, opet, gudi ne gledajući ni u koga:
— Zaželio se neko vila, vidim ja.
Ispade od naše Marijane neviđeno lijepa kobila, kobila i po. Kad god bi je vidio, njezin kum Veselica oduševljeno je kriještao i udarao se po svojoj drvenoj nozi.
— Ih-ih, vidi je samo! Aki-begova kobila, Vasiljevića Alat, pa odmah za njima naša Marijana, treća.
Stric Nidžo se na to samo nezadovoljno roguši, vino-vincato plašljivo konjče, i bronda sebi u njedra:
— E, jest mi lijepa, baš si našao ljepotu, šantavče karpatski. Što te ruska granata nije sasvim upljeskala pa da više ne laparaš ovuda svojom poganom jezičinom.
Ipak je strikanu najteže padalo da kočijaši, kad bi se putovalo gdjegod u okolinu, na crkveni sabor. Sjedi on sam naprijed, švićka kamdžijom, a na metar ispred njega ljuljaju se okrutle sjajne Marijanine sapi. Daj sad zini i zaijevaj, majčin sine, u ovoj tjeskobi, kad se pred tobom, nadohvat ruke, izazivački poigrava Veseličina kumovska napast! Grom ga ubio i Veselicu!
Putuje se, putuje, ponekad i juri uz klepet i zvrjanje kola, a ipak… ipak ti je glupava poruga stalno ispred samog nosa, nikud od nje pobjeći. To ti je ovaj tijesni život, đavo da ga nosi!

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: